top of page
Search

Ovaj ludak do mene priča sam sa sobom...


Nekad sam negdje pročitala rečenicu "Da, volim da pričam sam sa sobom, tako bar imam priliku popričati s nekim pametnim". Takođe sam čula "I kažem ja sebi nemoj to kupovati, ne treba ti, ali džabe - ne možeš budali objasniti". U oba slučaja podrazumijeva se da osoba priča sama sa sobom, na šta se često i ne gleda baš blagonaklono. Moglo bi se čak pomisliti - osoba koja priča sama sa sobom nije baš "sva svoja". Da li je to tačno?


Funkcije pričanja samog sa sobom


Iako tako nekad ne djeluje, većina stvari koje ljudi rade ima neku funkciju. Ne kažem da ova funkcija mora biti pozitivna, naprotiv - nekad može biti i vrlo nekorisna za nas. Pričanje sa sobom ima dvojaku funkciju: i pozitivnu i negativnu.


Najprije, zanimljivo je uočiti da se pričanje sa sobom primjećuje još kod sasvim male djece. U ranoj fazi razvoja, prema teoriji Žana Pijažea (kojeg studenti psihologije i predobro znaju!), to se karakteriše kao egocentričan govor. Konkretno, dijete ima potrebu da izbaci riječi iz sebe, brblja bez prestanka, bez potrebe da uspostavi komunikaciju sa sagovornikom ili da čuje osvrt na to što priča (sjetite se samo onih slatkih beba koje nariču slogove i čak imaju nekakav govor koje samo one razumiju). Pijaže predviđa da je egocentričan govor jako prisutan kod djece sve do 7. godine života, odnosno, do polaska u školu.



Pričanje sa sobom ima funkciju samoregulacije. Primjera radi, kad vidite da roditelj djetetu kaže "ne-ne" ako krene prema peći, dijete često zna i samo ponoviti "ne-ne". Tim postupkom dijete pokušava samo sebi razjasniti značenje te riječi. Funkcija samoregulacije kroz pričanje sa sobom je prisutna i kasnije tokom života, kad učimo neku novu vještinu i pokušavamo zadržati koncentaciju. Uzmimo za primjer rješavanje složenog matematičkog zadatka, gdje sami sebi govorimo: Aha, sad ovo saberem, i onda oduzmem 5, pa pomnožim sa 20...." Istraživanja sugerišu da pričanje sa sobom pokazuje više efekta kad je riječ o shvatanju apstraktnih pojmova, nego konkretnih (što ima smisla, jer nisu opipljivi).


Pričanje sa sobom može imati i funkciju prisjećanja. Meni se npr to dešava kad odredim dan za obavljanje kućnih poslova ili generalno čišćenje, pa samoj sebi kažem: Ok, prvo ću obrisati svu prašinu, pa ću oribati podove, a zatim staviti veš da se pere." Ista se stvar dešava ako odemo u kupovinu a ne ponesemo spisak: možemo pričati sami sa sobom kako ne bismo zaboravili šta treba kupiti (mada lično ne preporučujem ovaj metod - troši puno kognitivnih resursa i na kraju uvijek nešto zaboravite)..



Kad pričanje sa sobom ima negativnu konotaciju?


Ako se u dječijem uzrastu pokazuje hronična nezainteresovanost za komunikaciju sa drugima i jedino što je kod djeteta prisutno jeste pričanje sa sobom, to nije dobar dijagnostički znak. Drugim riječima, gotovo je izvjesno da je u tom slučaju prisutno odstupanje od normalnog toka psihološkog razvoja.


Pričanje sa sobom je prisutno i kod nekih psihijatrijskih poremećaja, s tim da su oni praćeni i dodatnim dijagnostičkim znakovima, kao što su sumanute ideje i misli.


Iako pričanje sa sobom može da se protumači dvojako, ako ste neko ko priča sam sa sobom, a čita ovaj blog, vjerujem da pripadate dijelu prosječne populacije. Taj dio koristi pričanje sa sobom kako za gorenavedene funkcije, tako i za diskutovanje sa sobom o tome da li je neka odluka dobra za nas ili ne. Nekad su naše misli jednostavno preglasne.









Comments

bottom of page