Da li ste nekad pomislili da ne zaslužujete sve ono dobro što vam se dešava? Jeste li razmišljali da je samo pitanje vremena kad će drugi ljudi otkriti da zapravo nemate pojma šta radite i niste kompetentni za posao koji obavljate? Ako ste (kao što ja jesam) uhvatili sebe da žustro klimate glavom dok čitate ova pitanja, moguće je da ste doživjeli sindrom varalice.
Kakav sindrom varalice? Pa nisam ja tamo neki prevarant!
Sindrom varalice (eng. impostor syndrome/impostor phenomenon) naziv je za psihološko stanje i doživljaj koji podrazumijeva da osoba svoj uspjeh pripisuje spoljašnjim faktorima i ne prihvata priznanje svog uspjeha. Drugim riječima, bez obzira na to kakve kvalifikacije osoba ima i kakve uspjehe postiže, i dalje ima ukorijenjen osjećaj niže vrijednosti i vlastite neadekvatnosti. Uspjeh, ako se doživi, pripisuje se spoljašnjim faktorima (sreća, dobro raspoloženje drugih ljudi, snalažljivost), dok se neuspjeh pripisuje unutrašnjim faktorima (vlastitoj nesposobnosti). Iz ovog što sam dosad rekla da se zaključiti da je riječ o iskrivljenom viđenju stvarnosti - naravno da nije svaki uspjeh rezultat slučajnih okolnosti, niti je svaki neuspjeh isključivo rezultat vlastite nesposobnosti.
Ovaj se sindrom javlja kod ljudi koji teže uspjehu i žele mnogo toga postići. Očituje se kroz perfekcionizam, prekomjeran rad, posvećenost, ili, sa druge strane, prokrastinaciju (odlaganje obaveza). Možda ove dvije stvari zvuče kontradiktorno, ali zapravo nisu: osoba želi da nešto postigne i ostvari uspjeh, ali ima loše mišljenje o sebi, te stoga odlaže početak rada, plašeći se da će drugim ljudima otkriti svoju nekompetentnost.
Život u konstantnom osjećaju anomije
Nije lako živjeti sa sindromom varalice. Zamislite situaciju u kojoj polažete ispite, ostvarujete uspjehe na poslu, dobijate nagrade i priznanja, a ništa od tog ne dopire do vas i ubijeđeni ste da će drugi ljudi prije ili kasnije shvatiti kako nemate pojma ni o čemu i diskreditovati vas. Niste u stanju da uživate u plodovima svog rada. Sasvim je logično da će ovo dovesti do različitih smetnji psihološke prirode: depresije, anksioznosti, lošije slike o sebi, nižeg samopouzdanja, slabijeg postignuća i dr. Iako sindrom varalice nije klasifikovan kao psihijatrijsko oboljenje, to ne znači da ne ostavlja posljedice po mentalno zdravlje ljudi.
Zanimljivo je osvrnuti se na sindrom varalice kod studenata. Istraživanja sugerišu da su studenti naročito vulnerabilni za pojavu sindroma varalice, iz više razloga:
Jako je veliki raskorak između studija i drugih nivoa obrazovanja (npr. srednje škole). Od studenata se očekuje da savladaju akademski stil pisanja i naviknu se na novi život, što ne ide svima i može dovesti do sumnje u sebe i vlastite sposobnosti.
Većina studija je akademske prirode, što znači da se mnogo teoretiše, a manji je procenat praktične nastave. Ovo može dovesti do toga da studenti, uprkos tome što mnogo toga nauče, ne znaju kako to znanje primijeniti, što je dobra podloga za razvoj sumnje u sebe i podložnost sindromu varalice.
Fokus je na ocjenama i postignuću, a manje se cijene neopipljivi aspekti studija, kao što su akumulirano znanje i razvoj kritičkog mišljenja.
Sindrom varalice može dovesti i do maladaptivnih oblika ponašanja, kao što su varanje na ispitu, plagiranje i sl., što je nedopustivo na fakultetu, ali ne mora biti otkriveno. Student može varati na ispitu, a dobiti dobru ocjenu, čime dodatno potvrđuje sliku o sebi kao o varalici, koja do uspjeha može doći samo kroz nepoštene metode. Preciznije rečeno, osoba upada u začarani krug.
Kako pomoći sebi?
Sasvim je izvjesno da nije lako živjeti sa sindromom varalice i kostantno vjerovati da će drugi ljudi uskoro "prozrijeti" našu pravu, nekompetentnu prirodu. Kad je riječ o tretmanu ovog sindroma, u literaturi se navode socijalna podrška i grupna psihoterapija. Drugim riječima, postoje indikacije da osobi može pomoći ako o svom osjećaju nekompetentnosti priča sa drugim ljudima i uvidi da nije jedina koja se nosi sa poteškoćama ovog tipa. Kad je riječ o sindromu varalice kod studenata, neki autori predlažu normalizovanje priče o ovom fenomenu kroz razna predavanja na fakultetu, te organizovanje grupnih terapija za studente. Obraćanje stručnom licu (psihologu, psihoterapeutu) može biti dobra opcija, a kao prva linija pomoći, mogu poslužiti savjetodavne telefonske linije, kao što je Plavi telefon. Podijelite sa nekim kako se osjećate, jer se mnogi od nas bore sa sličnim problemima i poteškoćama.
Reference:
Bothello, J., & Roulet, T. J. (2019). The imposter syndrome, or the misrepresentation of self in academic life. Journal of Management Studies, 56(4), 854-861.
Bravata, D. M., Watts, S. A., Keefer, A. L., Madhusudhan, D. K., Taylor, K. T., Clark, D. M., ... & Hagg, H. K. (2020). Prevalence, predictors, and treatment of impostor syndrome: a systematic review. Journal of General Internal Medicine, 35, 1252-1275. https://doi.org/10.1007/s11606-019-05364-1
Chrousos, G. P., & Mentis, A. F. A. (2020). Imposter syndrome threatens diversity. Science, 367(6479), 749-750. https://doi.org/10.1126/science.aba8039
Ferrari, J. R. (2005). Impostor tendencies and academic dishonesty: Do they cheat their way to success?. Social Behavior and Personality: An International Journal, 33(1), 11-18.https://doi.org/10.2224/sbp.2005.33.1.11
Khalil, S., & Aqil, F. (2024). Role of Academic Integrity in the Relationship between Imposter Phenomenon and Mental Health among University Students. Annals of Human and Social Sciences, 5(3), 403-410. http://doi.org/10.35484/ahss.2024(5-III)38
Maqsood, H., Shakeel, H. A., Hussain, H., Khan, A. R., Ali, B., Ishaq, A., & Shah, S. A. Y. (2018). The descriptive study of imposter syndrome in medical students. International Journal of Research in Medical Sciences, 6(10), 3431-3434. http://dx.doi.org/10.18203/2320-6012.ijrms20184031
👏👏👏