Detalj iz "Vađenje Kamena Ludosti". Hieronymus Bosch, Public domain, via Wikimedia Commons
U najstarije operativne zahvate spada trepanacija, odnosno uprošteno, bušenje rupe u lobanji. Malo jeste čudno zašto su ljudi ovako počeli da rješavaju neke bolesti, jer lobanja štiti naš mozak, koji je sa razlogom tako dobro zaštićen od okolne sredine.
Bušenje lobanje nije bilo specifično za određenu regiju na planeti, već se ostaci takvih lobanja mogu naći širom svijeta. E sada, koji su tačno razlozi zbog kojih je praistorijski čovjek bušio rupu u lobanji svog prijatelja? Znate i sami kako su ranije duševne bolesti smatrane nekom višom silom, nečim natprirodnim. E pa pretpostavka je vjerovatno bila - otvoriš rupu u lobanji, zli duhovi lagano izađu na tu rupu - logično.
Moguće da je pored tih magijskih egzibicija bilo i primjeraka gdje je došlo do traume glave, pa su primitivni hirurzi pokušavali nešto da urade, što se vjerovatno u velikom broju slučajeva završavalo smrtnim ishodom.
Instrumenti za trepanaciju, 1573. Wellcome Library, London. See page for author, CC BY 4.0, via Wikimedia Commons
Onda na red dolaze Rimljani i Grci, te pokušavaju da unaprijede ovu tehniku, tako da ona ima nekog smisla, a ne da se ubijaju ljudi na ovaj način. Naravno da je Hipokrat imao šta da kaže o ovome, te upozorava na određene postupke kojim bi se tokom operacije mogla izbjeći povreda moždanica. Prave se novi instrumenti, opisuju se neke nove tehnike, vijekovi prolaze i sada već imamo i specijalizovane ustanove u kojima se radi ovaj zahvat - bolnice.
Instrumenti za trepanaciju, 18. vijek. (Germanic National Museum in Nuremberg. Anagoria, CC BY 3.0, via Wikimedia Commons)
Paradoksalno, iako se zahvat vijekovima usavršavao, oprema postajala sve bolja, primjećena je velika smrtnost kod ovih pacijenata. Znate, to je onaj period kada nismo imali pojma šta su to mikroorganizmi, i da bismo možda trebali oprati instrumente prije nego što sa njima počnemo bušiti rupu u glavi čovjeka.
U drugoj polovini 19. vijeka dolazi do određenog napretka u ovoj oblasti, jer se razvijaju metode antisepse, anestezije i nove neurološke dijagnostičke metode. Broca izvodi prvu trepanaciju kod precizno dijagnostifikovanog moždanog apscesa.
Sam pojam trepanacije se odnosi na bušenje kosti, te ne mora to uopšte biti lobanja - npr. trepanacija se može vršiti u svrhu tretmana osteomijelitisa neke duge kosti. U savremenoj neurohirurgiji, za trepanaciju lobanje se koristi termin kraniotomija. Naravno, današnja kraniotomija je dosta precizniji postupak od srednjevijekovnog bušenja lobanje.
Ovaj postupak i dalje može imati svoje neželjene posljedice, tako da je potrebno utvrditi da je ova operacija apsolutno indikovana, što nam moderne dijagnostičke metode svakako omogućavaju.
Savremena trepanacija
Čovjek bi pomislio da ćemo naučiti nešto iz istorije, te da nećemo više bušiti lobanje osim ako to nije apsolutno dijagnostički potkovano. Ali onda se sjetiš da je čovjek najinteligentnije biće na planeti - naravno da postoje i ljudi koji u moderno doba buše sebi lobanje da bi nekako "unaprijedili svoje sposobnosti".
Krajem 20. vijeka, postojalo je nekoliko zagovornika trepanacije u svrhu povećanja protoka krvi u mozgu, otvaranja trećeg oka ili šta već. Naravno da je bilo i sljedbenika ovih pokreta. Mislim da je jasno koji je zvanični stav moderne medicine - ne dajte da vam nestručno lice buši rupu u glavi!
Reference
Comments