"Zaboravi, zaboravi da sam te ikad volela ludo"

U popularnoj kulturi dosta je pjesama koje govore o zaboravljanju i uglavnom je to u smislu izgubljene ljubavi. Tako imamo Cecine stihove "Zaboravi, zaboravi da sam te ikad volela ludo, zaboravi i nestani, samo se jednom desi čudo", a imamo i divne stihove Milana Stankovića:

"Zaboravljam, bacam sećanja uz put Al' prate me kao verna pseta svud. (.....) Ako me pamtiš još se lice moje isto smeje...."

Ove lijepe pjesme uvod su u današnju temu o fenomenu zaboravljanja. Inspiracija za temu dolazi od same prirode mog posla, gdje sam sve vrijeme bombardovana velikim brojem informacija koje treba obraditi i rokova za predaju projekata, koje treba memorisati. (Baš iz tog razloga imam veliki flipčart u jednom dijelu kancelarije, sa ispisanim rokovima).

Pamćenje i zaboravljanje

O pamćenju su mnogi autori pisali i uglavnom nam ono više privlači pažnju. Mnogo je bitnije da se nešto zapamti, nego da se zaboravi, zar ne? Vjerujem da će se sa ovom konstatacijom najprije složiti studenti.

Zaboravljanje definišemo kao gubljenje informacija i tragova u mozgu, koji su prethodno bili sačuvani putem raznih procesa pamćenja. Najčešća asocijacija ljudima kad se spomene ovaj pojam jeste fenomen nenamjernog zaboravljanja, gubljenje informacije usljed nedovoljnog ponavljanja, ili nam neka vještina više ne treba, ili smo koristili neefikasne strategije učenja. Vrlo često se očituje baš tokom ispita (kako pismenih, tako i usmenih).

Do zaboravljanja može doći i zato što se sjećanja, ili bolje reći memorijski tragovi (engrami) međusobno preklapaju i bore za dominaciju. Memorijski tragovi jednih uspomena i događaja mogu biti jači od drugih. U zaboravljanju ulogu ima i protok vremena. Što više vremena prođe otkako je neka informacija naučena, ona će lakše biti zaboravljena, pogotovo ako se ne obnavlja.

Međutim, ne bismo baš mogli reći da naše pamćenje uvijek funkcioniše na ovaj način. Emotivno obojeni događaji, ili čak traume koje ljudi doživljavaju, ne blijede i ne zaboravljaju se iako od njih prođe puno vremena. Naprotiv, ljudi koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja ili sličnih stanja mogu imati intruzivna sjećanja (tzv. flešbekove).

U nekim drugim slučajevima, pak, može doći do potiskivanja. Neprijatna sjećanja mogu se namjerno potisnuti kako bi se sačuvala ličnost jedinke i odnos sa bliskim osobama. Iako se ovo dešava i u nekom periodu života štiti osobu, kasnije joj odmaže, jer se potisnuta sjećanja moraju na neki način obraditi i vratiti.

Ako govorimo o nekim manje psihološkim temama, zaboravljanje se javlja u svakodnevnom životu kad je ispunjeno nekoliko uslova: javlja se interferencija dvije vrste informacija, drugačiji je kontekst situacije učenja i prisjećanja informacije, plus lični faktori, kao što je npr. motivacija.

Reference

1. Anderson, M. C., & Hulbert, J. C. (2021). Active forgetting: Adaptation of memory by prefrontal control. Annual Review of Psychology, 72, 1–36. https://doi.org/10.1146/annurev-psych-072720-094140

2. Costanzi, M., Cianfanelli, B., Santirocchi, A., Lasaponara, S., Spataro, P., Rossi-Arnaud, C., & Cestari, V. (2021). Forgetting unwanted memories: Active forgetting and implications for the development of psychological disorders. Journal of Personalized Medicine, 11(4), 241. https://doi.org/10.3390/jpm11040241

3. Guskjolen, A., & Cembrowski, M. S. (2023). Engram neurons: Encoding, consolidation, retrieval, and forgetting of memory. Molecular Psychiatry, 28(7), 3207–3219. https://doi.org/10.1038/s41380-023-02137-5

4. Radvansky, G. A., Doolen, A. C., Pettijohn, K. A., & Ritchey, M. (2022). A new look at memory retention and forgetting. Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition, 48(11), 1698–1723. https://doi.org/10.1037/xlm0001110