Što trčiš kad te niko ne goni?

Sigurna sam da smo svi čuli ovu rečenicu barem jednom u životu, a vjerovatno i puno češće ako se rekreativno bavimo sportom, Rekreativno trčanje posebno je zaprimilo pažnju javnosti i poraslo na popularnosti posljednjih godina, čemu u prilog govori i organizovanje velikog broja utrka, polumaratona, maratona i dr. Hajde da pobliže razmotrimo šta to ljude "tjera da trče kad ih niko ne goni" i da li su svi trkači zaista pomalo uvrnuti.

"Da li znaš da dodaš gas?"

Trčanje je, najjednostavnije rečeno, način da se osoba održi u formi i saniraju negativne posljedice sjedilačkog načina života. Neki autori ga opisuju kao aktivnost koja ima slobodnu formu, jer osoba sama može da bira tempo kojim će trčati, stazu kojom će se kretati, i dr. Drugi ga definišu i kao najjeftiniji vid bavljenja fizičkom aktivnošću, mada se lično sa tim ne bih složila, jer za trčanje treba nabaviti kvalitetnu obuću, odjeću, bandane, rukavice, kompresione čarape i druge rekvizite (da biste izbjegli otpadanje noktiju, krvne podlive i slične ljupke stvari). Da i ne pominjem koliko je važno da imate outfit usklađen po bojama.

Razlozi zbog kojih se ljudi odlučuju da trče variraju. Jedan od njih jeste poboljšanje fizičkog zdravlja, budući da trkači imaju manji rizik od razvoja kardiovaskularnih oboljenja kasnije u životu. Zanimljiv je podatak i taj da većina trkača vodi generalno zdrav život,u smislu da konzumiraju manje alkohola, zdravije se hrane i održavaju tjelesnu masu. (Ovo, inače, nije tačno u mom slučaju, jer se poslije svakog trčanja najedem kao da sam pobjegla iz Afrike).

Neki trkači trčanje vide kao oblik emocionalne regulacije i nošenja sa neprijatnim emocijama. I sama sam svjedok da se dosta puta misli mogu "rašistiti" kad se uđe u patike i krene na stazu. Istraživanja sugerišu da ljudi imaju pozitivniji stav prema samima sebi, što duže i češće trče u toku jedne sedmice. Redovno trčanje pomaže u smanjenju zbunjenosti, ljutnje, napetosti i umora, a povećava se osjećaj smirenosti i krepkosti.

---

---

Drugi motivi za trčanje uključuju testiranje vlastitih granica i strast za ostvarenjem uspjeha. Istraživači govore o važnosti tzv. harmonične strasti, koja se odnosi na snažnu želju za slobodnim učestvovanjem u nekoj aktivnosti, što omogućuje pozitivno uključivanje u samu aktivnost, te smanjuje sumnju u vlastite sposobnosti. Ovo je naročito tačno za trčanje, jer je u pitanju aktivnost koja nikad ne postane laka. Uvijek postoji dodatni cilj, dodatna kilometraža koja se treba savladati. Vremenom se izgradi kondicija na način da se za kraće vrijeme pređe neka dionica, ali uvijek postoji određen nivo izazova. Trčanje nikad ne postane lako, samo se čovjek navikne da pati u tišini.

Ništa manje važan motiv trčanja nije koncept trkačke euforije (eng. runner's high), emocionalno stanje tokom ili nakon izdržljivog treninga, koje karakterišu smanjena osjetljivost na bol, sedacija, euforija i smanjena anksioznost. Uz to, karakteriše je i gubitak osjećaja za vrijeme i subjektivni doživljaj lakoće. Procjenjuje se da oko 60% trkača ima ovaj doživljaj (a kako i ne bi kad se dobije svjetlucava nova medalja?)

Lična kolekcija medalja sa trka (privatna galerija).

"Bol je neizbježan, ali patnja nije": borba na drugom kilometru

Trčanje po samoj svojoj prirodi predstavlja stres za organizam, prvenstveno za simpatički nervni sistem. Tokom treninga javlja se ubrzan rad srca, pojačano znojenje, bolovi u mišićima i zglobovima, Kad čovjek redovito trči, prihvati bol kao dio svog novog načina života. U mom slučaju, poslije 7 mjeseci aktivnog trčanja (3 puta sedmično), više nemam jake upale u kvadricepsima, ili jake bolove u sljezini, ali to ne znači da je bol iščezao. :) I dalje je prisutan, samo sam navikla da živim s njim. Kao što reče jedan moj profesor sa fakulteta:

"Što valja tjerati - valja i pretjerati."

Neki autori govore o tzv. pregovaranju sa bolom tokom trčanja. To vam je ona situacija kad npr. trčite trku na 5 kilometara, pa vas uhvati jak bol i stezanje na drugom ili trećem kilometru, taćno na polovini. U nekom trenutku čini vam se kao da ne možete nastaviti, pa smanjujete brzinu, ublažavate tempo, pravite manje pokrete nogama i dr. Iskusni trkači (u koje još uvijek sebe ne ubrajam) umiju da procijene da li je u pitanju bol od povrede i da li mogu da nastave sa trčanjem, te tako donose strateške odluke.

Benefiti trčanja

Pored benefita trčanja navedenih ranije u tekstu, tu je i povećanje osjećaja samoefikasnosti sa svakim novim pretrčanim kilometrom, jačanje psihološke otpornosti (tzv. rezilijentnosti), duži život i smanjenje rizika od prijevremene smrti, smanjenje rizika od preloma i propadanja zglobova, podsticanje obnove neurona i neuronskih veza i dr. Zato obujte patike i vidimo se na stazi!

Reference

1. Biberović, L. (2024). Rekreativno trčanje i neki aspekti psihološke dobrobiti (Doctoral dissertation, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek. Faculty of Humanities and Social Sciences. Depatrment of Psychology).

2. Bluhm, K., & Ravn, S. (2022). ‘It has to hurt’: A phenomenological analysis of elite runners´ experiences in handling non-injuring running-related pain. Qualitative Research in Sport, Exercise and Health, 14(2), 216-231.

3. Desjardins, B., & Ketterling, J. (2024). “Running makes me feel…”: The production of emotion through leisure. Leisure Studies, 43(3), 477-490.

4. Kurešić, E. (2025). Analiza ozljeda u trail i cestovnom trčanju (Doctoral dissertation, Sveučilište u Rijeci, Sveučilište u Rijeci, Fakultet zdravstvenih studija, Katedra za fizioterapiju).

5. Maksimović, D. (2023). Socio-demografske razlike u motivaciji u rekreativaca, polaznika škole trčanja (Doctoral dissertation, University of Zagreb. Faculty of Kinesiology).

6. Siebers, M., Biedermann, S. V., & Fuss, J. (2023). Do endocannabinoids cause the runner’s high? Evidence and open questions. The Neuroscientist, 29(3), 352-369.

7. Schoenfeld, T. J., & Swanson, C. (2021). A runner’s high for new neurons? Potential role for endorphins in exercise effects on adult neurogenesis. Biomolecules, 11(8), 1077-1092

---