Zašto se plašimo bliskosti?

Ko god je gledao seriju Prijatelji ili How I met your mother, znaće o čemu pričam kad spomenem strah od bliskosti. Kad se spomene ova sintagma, većina pomisli na partnerske odnose, ali to ne mora nužno biti slučaj. Strah od bliskosti, od povezivanja sa drugim ljudima, može se pronaći u prijateljskim, porodičnim, rodbinskim i svim drugim vrstama međuljudskih odnosa. Pod ovim pojmom obično se podrazumijeva inhibirana sposobnost pojedinca da razmjenjuje misli i osjećanja lične važnosti s drugom osobom koja mu je veoma značajna. On nas onemogućava u kreiranju bliskih odnosa i istinski emocionalno ispunjujućih odnosa sa drugim ljudima.

"Sve ti je to iz kuće"

Osobe koje imaju izražen strah od bliskosti (ili možda čak i nemogućnost povezivanja sa drugim ljudima) dobro su dokumentovani u popularnoj literaturi. Kao najočigledniji primjer padaju mi na pamet Barni Stinson i Robin Šerbatski iz serije How I met your mother, te Čendler Bing iz serije Prijatelji. Sve troje su prikazani kao osobe koje su u nemogućnosti da zadrže dugotrajnu partnersku vezu, stalno pokušavaju uspostaviti određenu distancu u odnosu, te se u mnogim slučajevima samosabotiraju. Sve su ovo odlike ljudi koje imaju strah od bliskosti. Pogotovo je zanimljiva Čendlerova situacija, jer za njega saznajemo da je doživio buran razvod roditelja, da mu se otac naknadno izjasnio kao gej, a istraživanja sugerišu da konfliktna porodična dinamika i traumatska iskustva iz djetinjstva zaista mogu biti prediktori javljanja straha od bliskosti.

Veoma je važan i odnos kojeg roditelji imaju prema djeci. Naime, istraživanja sugerišu da djeca koja su bila emocionalno zlostavljana od strane roditelja (konstantno kritikovanje, omalovažavanje i sl.,) pokazuju veći stepen straha od emocionalne bliskosti u međuljudskim odnosima. Dati nalaz vrlo je intuitivan ako pomislimo da bi roditelji trebalo da nas bezuslovno vole i budu nam podrška. Ako oni to nisu, ako su nam oni zlostavljači i ne možemo im vjerovati, kome onda možemo? Ili, rečeno riječima Tiriona Lanistera:

Inače, dušu sam isplakala čitajući rečenicu My own father could not love me. Why would you if not for gold? (Tako da, zašto vama da bude bolje nego meni?)

Strah od bliskosti obično podrazumijeva dvije dimenzije: strah od gubitka sebe (odnosi se na strah od gubitka nezavisnosti, rasplinjavanja vlastitog identiteta i gubitka kontrole u bliskom odnosu, kao i na osjećaj nelagode pri oslanjanju na značajnu drugu osobu), te strah od gubitka drugih (strah od samootkrivanja, izlaganja vlastitih osjećaja i gubitka odobravanja partnera). Ovo je stalna borba sa mišlju Kako da ti vjerujem da me nećeš povrijediti, a da te u isto vrijeme ne otjeram od sebe?

Uloga čitanja misli (pardon, emocija!)

Neki nalazi sugerišu da smetnje u tumačenju tuđih emocionalnih reakcija i odgovora (poznato kao aleksitimija) imaju dejstvo na strah od bliskosti i slabiji kvalitet odnosa sa bliskim drugima. Emocionalna svjesnost, empatija, pravilno tumačenje tuđih emocija ključni su za razvoj zdrave emocionalne veze. Ako nismo u mogućnosti da to pružimo, vrlo je moguće da će se sa obje strane javiti frustracija i nezadovoljstvo. Aleksitimija je subklinička dimenzija ličnosti koja se dovodi u vezu sa nedovoljnom emocionalnom responzivnošću primarnih staratelja u ranom periodu razvoja djeteta, što kasnije može dovesti do usporavanja emocionalnog razvoja.

Kad kažem bliskost, ne mislim samo na emocionalnu bliskost, u smislu da se možemo povjeriti drugoj osobi o onom što nas muči. Literatura definiše različite tipove bliskosti: fizičku (poput grljenja, ljubljenja ili seksualne aktivnosti), intelektualnu bliskost (uključivanje u duboke razgovore i razmjenu ideja) te duhovnu bliskost (povezivanje na dubljem nivou kroz uvjerenja i vrijednosti). Bliskost je ključna za zdrave odnose jer podstiče razumijevanje, empatiju i osjećaj pripadnosti, te ne iznenađuje zašto se osjećamo "hendikepirano" i nepotpuno, ako je ne možemo uspostaviti.

Šta reći, koju posluku porati na kraju priče?

Priča o strahu od bliskosti meni je zanimljiva jer "gađa u metu". Nemam neke konkretne preporuke da dam, jer većina istraživanja sugeriše da se radi o temi koja zahtijeva terapeutsku intervenciju. I sama učim kako da nađem mjeru i opustim se u bliskim odnosima, a opet da nemam doživljaj kako sam "izgubila" sebe. Završiću ovaj blog optimističnom rečenicom gorepomenutog Čendlera Binga: I'm gonna die alone!

Reference:

1. Aggarwal, S., & Dutt, S. (2024). The effect of adverse childhood experiences on fear of intimacy in young adults. International Journal of Research and Analytical Reviews (IJRAR), 11(2), 298–313.

2. Finzi-Dottan, R., & Abadi, H. (2024). From emotional abuse to a fear of intimacy: A preliminary study of the mediating role of attachment styles and rejection sensitivity. International Journal of Environmental Research and Public Health, 21, 1679. https://doi.org/10.3390/ijerph21121679

3. Giovazolias, T., & Paschalidi, E. (2022). The effect of rejection sensitivity on fear of intimacy in emerging adulthood: A moderated-mediation model. European Journal of Psychology Open, 81(1), 1–12. https://doi.org/10.1024/2673-8627/a000019

4. Lyvers, M., Pickett, L., Needham, K., & Thorberg, F. A. (2022). Alexithymia, fear of intimacy, and relationship satisfaction. Journal of Family Issues, 43(4), 1068–1089. https://doi.org/10.1177/0192513X211010206

5. Rezaei, H., Falahzade, H., & Panaghi, L. (2023). Predicting being abused in marital relationships based on communicational patterns and fear of intimacy in married women. Journal of Counseling Research, 22(85), 244–267. https://doi.org/10.18502/qjcr.v22i85.12542

6. Singh, M. (2023). What will my parents say? An empirical enquiry into the relationship between perceived parental attitudes toward dating and fear of intimacy. International Journal of Indian Psychology, 11(2), 2250–2261. https://doi.org/10.25215/1102.225