Često možemo čuti kako usamljenost i samoća "ubijaju", kako je ljudima teško izdržati ovakva stanja, te se često vrši pritisak da zasnivamo porodice i brakove, kako bi nam u starosti "neko mogao prinijeti čašu vode". Meni nekad djeluje kako su ljudi ubijeđeni da je bitno imati bilo kakvu vezu, samo da se ne bude sam, jer je biti sam ultimativni ljudski poraz. Lično se ne slažem sa ovim viđenjem, vjerujem da je bitnije da nas društveni odnosi ispunjavaju, ali hajde da zaronimo dublje u temu usamljenosti i vidimo kakve posljedice ona ima na ljudsko funkcionisanje.
Samoća ili usamljenost?
Biti sam nije isto što i biti usamljen. Samoća je izabrano stanje i često nam može donijeti neke benefite, kao što je samorefleksija, kreiranje kreativnih ideja, i sl. Usamljenost nije izabrana, nema gorenavedene benefite, a definiše se kao averzivno stanje koje se javlja kad postoji diskrepancija između onoga kakve interpersonalne odnose osoba želi da ima i onih kakve zapravo ima.
Podrazumijeva afektivnu komponentu (stanje emocionalne tenzije i neprijatnosti) i kognitivnu komponentu (svijest o tome da vlastiti socijalni odnosi nisu na nivou na kojem bi osoba voljela da budu). Istraživanja sugerišu da se usamljeni i neusamljeni ljudi ne razlikuju po tome koliko vremena provode sa drugim ljudima i koliki krug prijatelja imaju, već po tome kako percipiraju kvalitet postojećih socijalnih interakcija.
Potreba za pripadanjem je prirodna ljudska potreba. U davnoj prošlosti, održavanje društvenih veza je imalo evolutivnu prednost, na način da nam je obezbjeđivalo opstanak. Ako smo se kretali u grupi, veća je šansa bila da se odbranimo od napada neke životinje, ili da upoznamo partnera koji nosi odgovarajuće gene.
Danas znamo da društvo drugih ljudi nije važno samo sa evolutivne strane, već nam donosi i emocionalnu povezanost, dijeljenje briga, osjećaj da se vrednuje naš trud, dobijanje savjeta kad smo u teškoj situaciji i sl.
Kako usamljenost djeluje na organizam?
Kad smo usamljeni, to znači da nam je jedna od ključnih potreba osujećena. Frustrirani smo. Neki autori porede usamljenost sa stanjima gladi i žeđi, jer odsustvo kvalitetnih socijalnih interakcija izaziva tzv. socijalnu glad. Odsustvo kvalitetnih socijalnih odnosa podstiče lučenje kortizola u našem organizmu i pretjeranu aktivaciju simpatičkog nervnog sistema, u prvom redu HPA osovine, koje ima brojne negativne posljedice na organizam. Pojedini istraživači idu tako daleko da tvrde kako usamljenost ima podjednako detrimentalne posljedice na organizam kao pušenje ili fizička (ne)aktivnost.
Usamljenost je povezana sa višim nivoima depresivnosti i anksioznosti, kao i sa nižim samopouzdanjem. Usamljeni ljudi skloniji su posezanju za supstancama poput alkohola ili psihoaktivnih supstanci. Imaju slabiji kvalitet sna od ljudi koji su bolje socijalno inkorporirani. Patnja koja se javlja kao posljedica odsustva bliskih društvenih veza ima negativno dejstvo i na fizičko zdravlje, na način da se kod usamljenih ljudi javljaju umor, mučnine i kardiovaskularne smetnje.
Pošto mene jako privlači oblast kognitivne psihologije, zanimljivo mi je bilo prečešljati istraživanja koja su proučavala kako usamljenost djeluje na naš kognitivni sistem. Istraživanja sugerišu da je usamljenost povezana sa nižim kapacitetom radne memorije (dio našeg kognitivnog sistema koji nam omogućava manipulaciju informacijama i njihovo neposredno zadržavanje).
Usamljenost djeluje na radnu memoriju posredstvom depresivnosti. Naime, budući da usamljenost pozitivno korelira sa depresivnošću, usamljeni ljudi imaju viši nivo depresivnosti, a ruminacija koja nastaje kao posljedica depresivnosti onemogućava pojedinca da se koncentriše na zadatak koji trenutno obavlja, te time i smanjuje kapacitet njegove radne memorije.
Kako se nositi sa usamljenošću?
Obično volim da završim blog nekom preporukom, savjetom ili upućivanjem na dodatne resurse i izvore pomoći, ali nisam sigurna koliko je to adekvatno kad je riječ o ovoj temi, koja nas sve duboko dodiruje. I sama se povremeno borim sa osjećajem usamljenosti, pa ne mogu reći da sam našla odgovarajući "recept" ili "lijek".
Ono što se u literaturi može naći kao tretman jesu treninzi socijalnih vještina, psihoterapija (u prvom redu kognitivno-bihejvioralna terapija, za borbu sa iracionalnim uvjerenjima, kao što su ta da nismo vrijedni ljubavi), te pružanje podrške i ostvarivanje više prilika za socijalnu interakciju sa drugima. Sugeriše se da kognitivno-bihejvioralna terapija i rad na promjeni maladaptivnih uvjerenja ima najveću uspješnost u tretmanu, ili bar da to treba biti prvi korak.
Teško je ne osjetiti se usamljenim u današnjem turbulentnom svijetu, ali bitno je prepoznati i osvijestiti kad patimo, te vidjeti šta po tom pitanju možemo uraditi.
Reference
コメント