Vjerujem da smo se svi u nekom periodu života našli u situaciji da se slažemo sa stavovima drugih ljudi, iako su oni protivrječni našim stavovima. Možda nam se nije svidjela hrana koju smo poručili, ali naš drug kaže kako je jako ukusna, pa se mi kiselo osmijehnemo i kažemo: "Da, fakat je ukusna!" Možda ste sa kolegama diskutovali o položenom ispitu i taman krenuli da kažete kako je ispit bio težak, a kolege prokomentarišu: "Uh, mislili smo da će biti gore!" i vi ste složite sa njima kako ispit stvarno nije bio zahtjevan. Sve su ovo primjeri konformizma.
Konformizam = komfor, ugodnost?
U socijalnoj psihologiji, konformizam je pojava kojom se označava tendencija praćenja i prilagođavanja ponašanja, stavova i vjerovanja određenoj grupi ljudi, čak i kad imamo drugačija viđenja od date grupe. Prilagođavamo se drugima kako bismo bili prihvaćeni i prepoznati kao adekvatni članovi grupe.
Konformizam je opisan još 1950ih godina, kada je psiholog Solomon Eš sproveo svoj eksperiment sa zadatkom vizuelne percepcije. Osmislio je jednostavan eksperiment, gdje je zadatak ispitanika bio da procijene koja od linija na lijevoj strani ekrana odgovara dužinom liniji koja se nalazi sa desne strane ekrana. Dakle, u pitanju je bilo poređenje dužine linija. Zanimljiv dio eksperimenta se ogleda u tome što su uvedeni i saradnici eksperimentatora (pored tzv. naivnih ispitanika), čiji je zadatak bio da namjerno glasno govore pogrešan odgovor i biraju liniju koja ne odgovara dužinom. Šta je eksperiment pokazao? Kad su ispitanici bili sami, davali su ispravan odgovor. Međutim, ako je u eksperiment uveden saradnik, koji uzvikuje pogrešan odgovor, ispitanici mijenjaju svoj odgovor i prilagođavaju se saradniku eksperimentatora, iako je očigledno da je odgovor pogrešan. Psihologija je fascinantna, zar ne?
Zadatak poređenja linija iz Ešovog eksperimenta, preuzeto sa: https://en.wikipedia.org/wiki/Asch_conformity_experiments#/media/File:Asch_experiment.svg
Ne vjeruj svojim očima - vjeruj meni!
Ako posmatramo Ešov eksperiment, ljudi su se prilagođavali iz različitih razloga: počeli su da sumnjaju da dobro vide, nisu htjeli da se izdvajaju od grupe, nisu htjeli da ispadnu glupi i sl. Ovdje na djelu vidimo i informacijski, i normativni konformizam. Informacijski konformizam odnosi se na situacije koje same po sebi nisu jasne, pa se prilagođavamo drugima, jer vjerujemo da imaju više informacija od nas i da bolje znaju. To je definitivno bio slučaj u eksperimentu Eša, gdje su neki ljudi prilagodili svoje odgovore, jer su vjerovali da drugi vide bolje od njih. Normativni konformizam odnosi se na to da prihvatamo stavove grupe zato što želimo da budemo prihvaćeni kao dio grupe. Zanimljivost Ešovog eksperimenta je u tome što je pokazao da je nama ljudima važno da nas prihvate i nepoznati ljudi, jer se saradnici eksperimentatora i sami ispitanici nisu poznavali.
Istraživanja konformizma bila su pomjerena i van laboratorije. Stenli Milgram je osmislio eksperiment u kojem je poslao svoje studente u grupama od 1 do 15 članova i dao im zadatak da stanu na ulicu i bulje u jednu zgradu u Njujorku, i pratio je koliko će ljudi zastati/okrenuti se da i oni sami pogledaju u zgradu. (Svašta će psiholozima pasti na pamet.) Rezultati su pokazali da su ljudi češće zastajali i sami pogledali u zgradu ako je grupa studenata bila veća (od 6 pa dalje), te ako su studenti samo piljili u zgradu, bez interakcije jednih sa drugima.
U kojim smo situacijama konformisti?
Mi ljudi nismo konformisti samo u situacijama kao što su one u Ešovom i Milgramovom eksperimentu. Primjer konformizma se vidi i u situaciji sa koronavirusom, kad se veliki broj ljudi vakcinisao zato što su to savjetovali ljekari. U ovom slučaju, vjerujemo kredibilnom izvoru informacija i ponašamo se u skladu sa onim što nam savjetuju, jer je situacija opasna i nemamo puno informacija. Konformiramo se moralnim normama, koje usvajamo u sklopu vlastite porodice (npr, vrlo rano naučimo da je pogrešno udarati druge ljude i toga se, osim u rijetkim izuzecima, kasnije držimo kroz život). Usvajamo i tradicionalne socijalne norme, kao što su to kako se trebamo oblačiti, ponašati u društvenim situacijama i sl.
Konformizam, prilagođavanje drugima je nešto što ima i adaptivnu, evolucijsku osnovu. Ukoliko smo se u prošlosti uspješno prilagodili grupi, veća je vjerovatnoća bila da ćemo preživjeti. Neka istraživanja sugerišu da su i djeca predškolskog uzrasta podložna konformizmu, tj da su svjesna kako ih drugi ljudi procjenjuju, pa im se prilagođavaju. Osjetljivost na to kako nas drugi procjenjuju se povećava sa godinama, jer shvatamo da je važno da se prilagodimo mišljenju vršnjaka, kako bismo bili socijalno prihvaćeni.
E ovdje sad dolazimo do jedne začkoljice: spominjemo socijalnu prihvaćenost, a nisu se svi ispitanici iz Ešovog eksperimenta prilagodili mišljenju saradnika eksperimentatora, koji je uzvikivao pogrešne odgovore. Izjasnili su se da jesu povremeno osjetili sumnju u sebe kad su ga čuli, ali su ipak ostali pri svom odgovoru. Ovo nam govori da konformizam nije jednodimenzionalna pojava kojoj smo svi u svakom trenutku podložni, već da ulogu imaju i individualne razlike u osobinama ličnosti. Ne prilagođavamo se uvijek i u svim situacijama, to zavisi od više faktora.
Reference
Comments