Današnji sastav je inspirisan mojim ličnim psihoterapijskim procesom, poteškoćama u odrastanju i suočavanjem sa traumama iz djetinstva.
Da li je djetinstvo zaista ono čega se rado prisjećamo?
Od svega toga istine ima u dječijoj razigranosti, kreativnosti i radoznalosti. Često kada pominjemo naše djetinstvo nostalgično volimo da se prisjetimo kako smo bili bezbrižni i bezbolni. Da li je taj mit o bezbrižnosti zaista istina ili je to možda samo naša slaba dječija osviještenost?
Zašto smo uvijek toliko nostalgični po pitanju djetinstva, šta se to krije u sadašnjosti ili budućnosti što nas toliko plaši da izbjegavamo da im pogledamo u oči? Mislim da se odgovor nalazi u onim uspomenama iz djetinstva kojih ne želimo baš da se prisjećamo, odnosno našim traumama.
Uvijek pričamo kako nam je to bio naš naljepši period života, kako bismo se rado vratili da ga ponovo preživimo i jako često čujemo kako nikad ne bi ni odrasli. Da se razumijemo u mojoj generaciji ne željeti da odrasteš je bio trend. „Ja sam kul i poseban jer ne želim da odrastem“.
Ovdje ću da naglasim jednu pozitivnu činjenicu, na šta bi se moja mlađa malenkost obradovala, a to je da ćemo zaista zauvijek da zadržimo to dijete u sebi. Traume iz djetinstva ne moraju uvijek da se odnose na neke ekstremne tragične doživljaje, traume su u najvećem slučaju povezane sa nezadovoljenim potrebama.
Samo svi mi izbjegavamo da se suočimo sa onim što nam nije prijatno, što nas boli ili što je iz svjesnog potisnuto u nesvjesno. Ovo su sjećanja koja je jako teško iskopati u nekom odraslom dobu ili se jako teško emocionalno povezati sa njima jer izbjegavamo tu neugodnost koju sa sobom nosi. Može se čak i reći da smo zapeli u djetinstvu, a da je to podsvjenso i nevoljno.
Nekima je djetinstvo prerano prekinuto ili oduzeto nekom traumom što onda podsvjesno nastojimo da kompenzujemo tako što ga produžavamo u odraslom dobu, odnosno odgađamo vrijeme odrastanja jer smo u nekom pogledu morali prerano da odrastemo. Zvuči ironično, ali pak i prirodno. Vjerujem da kada bismo se malo osvrnuli na svoja sjećanja shvatili bi koliko idealna slika o našem zlatnom djetinstvu postaje osjenčena tamom.
Shvatićemo koliko svo to sunce, te duge, te žarke boje se mjestimično smjenjuju sa oblacima, maglom i tminom. Ta refleksija naših idealnih sjećanja iz djetinstva se zapravo pretvara u napukli odraz u ogledalu. Sujevjerje kaže da napukla ogledala ne upućuju na dobro odnosno šta više donose nesreću, pa vjerovatno i zbog toga izbjegavamo da uviđamo ta nesavršena naprsnuća.
E pa ovdje bih iskoristila priliku da razbijem i tu stigmu i da kažem naprotiv, uviđanje tih pukotina je ono što nas vodi ka našoj cjelovitosti. Ovdje bih voljela da napravim komparaciju riječi „cjelovitost“ sa riječju hrvatskog prijekla „cijeliti“ što znači liječiti. Ono savršeno ogledalo i onaj savršen odraz za kojim nostalgično stremimo je jako krhko i to smo upravo mi kao djeca, mi smo nesavršeni i nedovršeni. Naprsnuća i pukotine su zapravo prirodan proces, naglašavajući transformaciju i samu dinamiku života.
Ono što je jako bitno je da održimo sve te dijelove da bi zatim mogli da ih redamo i raspoređujemo u jednu autentičnu, kreativnu i novu svrsishodnu cjelinu.
Kolektivni problem koji se može nazvati i transgeneracijskom traumom, jeste uvjerenje da je djetinstvo jedini bezbijedni i bezbolni period našeg života, a da je odrastanje bolno i sve suprotno tome. Apsolutno razumijem i prirodu ovog uvjerenja, jer djetinstvo je nešto što prođe u trepatj oka, a znamo i da sve što je lijepo kratko traje.
A odrastanje je naprotiv tome jedan dugogodišnji proces koji nas prati do naše smrti. Starenje ne postoji, barem ne u misaonom svijetu, postoji samo odrastanje.
Comments