top of page
Search

Šta su lažna sjećanja?


Vjerujem da se svi fanovi serije Prijatelji sjećaju ove scene, gdje je Fibi vidno ljuta na Rosa. Kad je on upita za razlog, Fibi kaže da je ljuta zato što joj je on rekao da je dosadna, kako bi se naknadno utvrdilo da to Ros nikad nije ni izgovorio. U pitanju je bio san. U ovoj komičnoj situaciji prikazuje se jedan zanimljiv fenomen iz kognitivne psihologije, poznat kao lažno sjećanje.


Laži me, laži - vjerovaću sve


Fenomen lažnog sjećanja odnosi se na vrlo intenzivne, detaljne uspomene na događaje koji se nikad nisu odigrali u životu jedinke, iako je ona ubijeđena da su se stvarno desili. Pritom ne mislim na deluzije niti na halucinacije koji su karakteristični za psihotične poremećaje, već na pojavu koja je prisutna i kod ljudi očuvanog mentalnog stanja.


Primjer lažnog sjećanja bio bi onda kad nam drug priča o tome kako ga je, kao malog, pojurio pas, te se u panici popeo na drvo. Ovo je vrlo čest i mnogima vrlo poznat doživljaj iz djetinjstva, pa i mi sami, kad čujemo takvu priču, možemo zbilja biti ubijeđeni da se i nama to isto desilo. (Mada, nekima od nas "bliža" priča bi bila ta da nas je pojurio pijetao).

Razlog javljanja lažnih sjećanja jeste taj što naš mozak ne funkcioniše po principu video kamere; nema reproduktivnu, već konstruktivnu prirodu. Ovo u prevodu znači da ne pamtimo događaje isključivo onako kako su se oni desili, već ćemo često "rupe" u sjećanju popuniti vlastitim, domaštanim događajima, kako bismo sebi lakše objasnili neke stvari i imali kontinuitet.


Lažna sjećanja lakše se formiraju na emocionalno obojene sadržaje, nego na neutralne. U primjeru iznad, indukovana je emocija straha, što facilitira pojavu lažnih sjećanja. Što je veći nivo relevantnosti, personalizacije i poistovjećivanja sa događajem, veća je vjerovatnoća da će doći do kreiranja lažnih sjećanja.


Lažna sjećanja i mediji


Nisu samo izolovani pojedinci skloni lažnim sjećanjima. Mediji su odvajkada poznati kao načini širenja (dez)informacija i kao vid uticaja na širu javnost. Neka istraživanja sugerišu da, kada ljudi vide novinski članak ili fotografiju izmišljenog događaja, mogu početi vjerovati da se on zaista dogodio, pogotovo ako je isti u skladu sa očekivanjima ili političkim uvjerenjima. Važnu ulogu u ovom procesu ima i procijenjena vjerovatnost događaja: bićemo spremniji da povjerujemo u lažne vijesti ako mislimo da je vjerovatno da se neki događaj desio; čak ćemo se i prisjetiti nekih drugih događaja, koji odgovaraju našim uvjerenjima i uklapaju se u pomenutu lažnu vijest. Mi ljudi volimo predvidljivost i da događaje tumačimo tako da odgovaraju našim kognitivnim shemama.



Za kraj, zanimljivo pitanje je ko je podložniji lažnim sjećanjima, koji "tip ljudi"? Istraživači sugerišu da, što je veće interesovanje za neku oblast, veća je vjerovatnoća da ćemo baš u njoj kreirati lažna sjećanja. Ovaj nalaz objašnjava se činjenicom da stručnjaci imaju razvijenije mentalne sheme za svoju oblast, više preklapajućih mentalnih tragova, što olakšava pojavu lažnih sjećanja.



Comments

bottom of page