Kako se motivisati?
- Jelena Bačić

- Oct 1, 2025
- 4 min read
Updated: Nov 6, 2025

Dolazi jesen, hladnije vrijeme, dani su kraći i tmurni, pada kiša.... Ovih dana ništa nam ne bi bilo lakše nego leći spavati, zar ne? Možda smo na poslu ili predavanjima dekoncentrisani, ništa nam se ne da i teško nam je da se bavimo svakodnevnim aktivnostima. O bilo kojim aktivnostima da pričamo ili se bavimo, priča o motivaciji često dolazi u prvi plan. Hajde da malo uđemo u problematiku i vidimo: šta to znači biti motivisan?
Motivacija kao konstrukt
U psihološkim krugovima, motivacija (lat. movere - kretati se) se definiše kao proces koji osobu usmjerava ka određenom cilju, određenim aktivnostima, a ona ima svoj pravac, intenzitet i trajanje. Osoba kontinuirano ulaže napore u datu aktivnost, očekujući neku vrstu ekstrinzičke ili intrinzičke nagrade. U literaturi je poznata podjela motivacije na ekstrinzičku i intrinzičku, ili, kako drugi autori dijele, na integrativnu i instrumentalnu.

Integrativna motivacija podrazumijeva da se u neku aktivnost uključujemo iz istinske želje da u njoj učestvujemo, zbog osjećaja zadovoljstva, dok instrumentalna motivacija podrazumijeva da nešto radimo da bismo ostvarili neki cilj, a koji može biti povećanje prihoda, dobijanje bolje ocjene i dr. Ne bismo mogli reći koja od njih je "bolja", budući da se svako od nas, zavisno od situacije, vodi objema vrstama motivacije. Ono što istraživanja sugerišu jeste da instrumentalna motivacija često zna biti jača od integrativne, ali da u prosjeku traje kraće.
Ko (ili šta) nas motiviše?

O motivaciji obično govorimo kada je spominjemo aktivnosti koje nam ne dolaze same po sebi. Primjeri takvih aktivnosti mogu biti: učenje stranog jezika u odrasloj dobi, pripreme za ispit, fizička aktivnost i dr. Dakle, u pitanju su aktivnosti koje nam nisu prijatne, ali znamo da su korisne za nas i da im se treba ozbiljnije posvetiti. Šta je to što nas motiviše?
U priči o motivišućim faktorima podijeliću svoj primjer. Ja se proteklih 5 mjeseci aktivno bavim trčanjem i zapravo sam u nedjelju, 28.9.2025. istrčala svoju prvu trku na 5 kilometara. U pitanju je aktivnost kojoj sam se dugo opirala, za koju sam rekla da nikad neću upražnjavati, i da zapravo trče samo praznoglave budale koje ne znaju šta da rade sa svojim vremenom (šta to govori o meni?) Krenula sam da trčim na nagovor prijatelja, koji mi je uporno pričao o benefitima trčanja i nije odustao dok ja nisam popustila. Nedavno nakon toga, upoznajem i druge ljude koji se bave trčanjem, a išli su zajedno sa nama na stadion. Dakle, ovdje je najprije na djelu bio afilijativni, tj. društveni motiv. Zapravo, i sama istraživanja sugerišu da afilijativni motiv igra važnu ulogu u motivisanju ljudi na fizičku aktivnost, nebitno da li su starije ili mlađe životne dobi.
Međutim, nije bilo dovoljno da samo krenem trčati, jer je u pitanju zahtjevna aktivnost. Drug koji je trčao sa mnom me uveo u pojam intervala (kad jako brzo trčiš u jednom periodu, da naučiš kontrolisati disanje), pa onda u period laganijeg trčanja, kasnije i u važnost istezanja nakon istrčane distance (hvala, Mladene!). Dakle, bilo je potrebno i da imam stručnu osobu uz sebe, koja može da me vodi i motiviše. Istraživanja pokazuju da je i ovo vrlo bitna stavka, u prvom redu kad je riječ o aktivnostima fizičke prirode.
U aktivnostima koje nisu fizičke ili grupne, važnu ulogu ima tzv. unutrašnji govor. On podrazumijeva da sami sebe usmjeravamo, kontrolišemo i pratimo u određenim aktivnostima. Najlakše je to objasniti preko primjera. Zamislimo da treba da uzmemo da učimo. Unutrašnji govor bi bio kad bismo sebi samima rekli: Ok, sad treba da uzmem da učim. Hajde učiću pola sata, a onda ću napraviti pauzu da uzmem nešto slatko, pa ću nastaviti. Ovakav govor i planiranje aktivnosti pomaže nam da sami sebe kontrolišemo i usmjeravamo, pogotovo ako nema nekog ko bi bio pored nas da to radi. Unutrašnji govor spada u strategije samoregulacije, koje su jako važne u procesu usvajanja navika.
Da li je motivacija baš uvijek neophodna?
Jednostavan odgovor: ne, motivacija nam nije uvijek potrebna da bismo neke stvari odradili. Zamislimo sljedeću situaciju: da li vam se baš svaki put ide na posao ili na predavanje? Ne, je l' da? Ujutro se probudite i mislite: da li je meni ovaj posao baš TOLIKO neophodan? Ne brinite, niste jedini.
(Polu)šalu na stranu, neke stvari radimo zato što u glavi imamo viziju višeg cilja. Na posao idemo da bismo zaradili novac, da priuštimo sebi život kakav želimo. Radimo na diplomskom radu da bismo mogli studije privesti kraju i osamostaliti se. Studiramo zato da bismo sebi mogli priuštiti bolji život u budućnosti. Bilo bi divno kad bismo za svaku od ovih aktivnosti uvijek bili motivisani, ali to nije neophodan faktor. Bitno je samo da sebi postavimo prioritete i odredimo zašto nam je važno to što radimo, šta nam to donosi u životu, kakvu vrijednost ima za nas. Motivacija je prolazna, vrijednosti su trajne.
Reference:
Trajković, S., Stanisavljević, B., & Stošić Mihajlović, L. (2021). THE INFLUENCE OF MOTIVATION ON WORKER PRODUCTIVITY AND JOB SATISFACTION. KNOWLEDGE - International Journal , 45(1), 151–156. Retrieved from https://ojs.ikm.mk/index.php/kij/article/view/5006
Vuković, M., Lekić, J., & Rajović, J. MOTIVACIJA I NJEN UTICAJ NA PROCES UČENJA ENGLESKOG JEZIKA. Ekonomski izazovi, 7(14), 114-121. https://doi.org/10.5937/EkoIzazov1916114V



Comments