
Kad sam bila na trećoj godini fakulteta, dobili smo izborni predmet Pozitivna psihologija. U okviru tog predmeta, fokusirali smo se na pozitivne aspekte ljudske psihe, umjesto na patologiju, pa smo pričali o temama kao što su psihološko blagostanje (eng. well-being), flow doživljaj, samopouzdanje i sl., stalno naglašavajući da se ljudski život sastoji i od lijepih trenutaka, ne samo psiholoških smetnji. Jedna od tema koju sam ja lično obradila na tom predmetu je bilo samosaosjećanje, o kojem upravo i želim da pišem danas.
Samosaosjećanje ≠ samopouzdanje
Samosaosjećanje (eng. self-compassion) relativno je mlad pojam u psihološkoj nauci i odnosi se na način na koji tretiramo sami sebe kad smo suočeni sa ličnom patnjom ili teškim trenucima u životu. U njegovoj suštini nalazi se to da sebe tretiramo nježno, brižno i prihvatimo vlastite vrline i mane. Čak i kad doživimo neuspjeh, pružamo sebi podršku.
Zamislimo sljedeću situaciju: naš dobar prijatelj je prošao kroz težak gubitak. Neka to bude prekid dugotrajne emotivne veze. Kad nam on ispriča kako se osjeća, kako ćemo postupiti? Najvjerovatnije ćemo biti uz njega, saslušati ga, reći da nije on kriv za raskid, da je uradio sve što je mogao. Doći će bolja djevojka/momak. Možda ćemo ga i zagrliti, staviti mu ruku na rame. Sasvim sigurno ga nećemo osuđivati ili mu reći Morončino jedna, kako si mogao da raskineš? Tugovaćemo sa njim. To je saosjećanje (eng. compassion) i dolazi nam prirodno kada je riječ o drugima.
Samosaosjećanje podrazumijeva sve gorenavedeno, samo što je usmjereno prema samom sebi. E, ovo je nešto što nam već ide malo teže, ne dolazi nam tako prirodno. Samosaosjećanje podrazumijeva da prihvatamo sebe sa svim vrlinama i manama, da prepoznajemo kad jesmo za nešto odgovorni, a kad nismo. Ne težimo da budemo savršeni.
Često se ovaj pojam brka sa pojmovima samopouzdanje i samopoštovanje. To nisu sinonimi. Samopouzdanje podrazumijeva pozitivnu sliku o sebi, kao o nekom ko je vrijedan, uspješan i odgovoran (nastavite niz). Obavezno podrazumijeva dimenziju superiornosti, odnosno, svjesni smo da nešto radimo bolje od drugih. Samopouzdanje se i gradi tako što uspješno prevazilazimo neke prepreke u životu i ostvarujemo ciljeve. Samopoštovanje se odnosi na stav o sebi kao o nekom ko je vrijedan poštovanja i opet je povezano sa onim šta postižemo. Dodatno, samosaosjećanje je stabilnija komponenta od samopouzdanja i samopoštovanja, jer podrazumijeva prihvatanje i svojih loših strana. Prije ili kasnije shvatimo da ne možemo uvijek biti superiorniji od drugih, zbog čega je važno da naučimo prihvatiti sebe i onda kad nismo na svom najboljem nivou funkcionisanja.
Gradivni elementi samosaosjećanja
Samosaosjećanje se sastoji od nekoliko komponenti, koje je razvrstala Kristin Neff, naučnica koja se bavi ovom temom već više od 20 godina. Prva komponenta jeste kako mi odgovaramo na ono što nam se desilo (da li smo ljubazni prema sebi ili se osuđujemo za greške koje napravimo). Druga jeste kognitivna komponenta (da li mislimo da je patnja nešto što se dešava samo nama, ili vjerujemo da se slične stvari dešavaju i drugima). Treća komponenta podrazumijeva to kako tumačimo ono što nam se desilo (da li loše događaje posmatramo kao izolovan entitet, ili odmah zaključujemo da nam je cijeli život loš).
Jednostavno rečeno, samosaosjećanje podrazumijeva da sebe tretiramo onako kako bismo tretirali druge, bliske ljude. Nije u pitanju samo odsustvo kriticizma, već i briga o vlastitim potrebama, o onom što nam prija u datom trenutku. Možda se samosaosjećanje najbolje objašnjava kroz rečenicu: Sad prolazim kroz težak period. Kako mogu pomoći sebi da se bolje osjećam? Kad se budem osjećao/la bolje, onda ću moći i da riješim ovaj problem pred kojim sam se našao/la. Kad prolazimo kroz težak period, obično mislimo da samo nama ide teško, a drugima bolje. Uz samosaosjećanje shvatamo da svako povremeno prolazi kroz težak period u životu.
Samosaosjećanje podstiče mlohavost i pasivnost?
Ovo što pišem moglo bi se protumačiti kao podsticanje pasivnosti, prihvatanje situacije takva kakva je i poziv na ukorjenjivanje u zonu komfora. To ne može biti dalje od istine, niti je to moja namjera. Biti samosaosjećajan ne znači odbijati promjene u svom životu, jer smo "super takvi kakvi smo". Samosaosjećajnost znači da smo svjesni svojih mana i vrlina, da znamo šta možemo promijeniti u svom životu (ako to želimo), ali smo u isto vrijeme svjesni da možemo sebi dati vremena da do te promjene i dođemo. Istraživanja sugerišu da samosaosjećanje zapravo podstiče aktivnost, na način da nas okreće ka funkcionalnim strategijama rješenja problema, a odvraća nas od izbjegavanja problema i poricanja istog.
Kako izgraditi samosaosjećanje?
Jedna od tehnika proisteklih iz psihoterapije, a kojim se podstiče samosaosjećanje, jeste pisanje saosjećajnog pisma samog sebi. Ovo je nešto što sam ja radila kao dio lične psihoterapije i znatno pomaže ako se borite sa krivicom koju ste sebi pripisali, za doživljene traumatične događaje u životu. Tehnika podrazumijeva da se pismo naslovi sa Dragi/a (Vaše ime), a dalje slijede ohrabrujuće i podržavajuće rečenice. Mnogo praktičnih vježbi možete naći na sajtu selfcompassion.org, kojeg je kreirala upravo Kristin Neff i ima sjajnih resursa.
Last but not the least: hvala mojoj asistentici sa fakulteta, Lani Vujaković, na upoznavanju sa ovom temom! 💗
Reference
Commentaires